Par godina nakon referenduma, vraćao sam se vozom poslije koncerta iz Beograda za Podgoricu. Kupe je bio krcat neispavanih momaka koje znam iz viđenja. To je gradska ekipa koja je visila kod stare Jugobanke, u centru Podgorice u Ulici Slobode. Velika većina tih momaka bili su navijači Partizana. Oni se nisu vraćali sa koncerta, vraćali su se iz Moskve.
Išli su da gledaju utakmicu CSKA – Partizan. Vozom tamo-ovamo. Tih godina Partizan je igrao nikad bolje, a vodio ga je Duško Vujošević. Nije im bilo muka da zapucaju vozom, a bili su u godinama kad je moguće da se pokupi nekoliko momaka koje ne vezuju ni poslovne ni porodične obaveze da se odluče za takvo suludo putovanje koje će pamtiti čitav život.
Znam i Pera iz Podgorice koji je vatreni navijač Hajduka iz Splita. Čovjek je jedva čekao da se opet otvore granice poslije rata devedesetih, pa iskoristio priliku da ode da bodri tim iz Splita. Valja napomenuti da je Pero rođeni Podgoričanin, da voli svoj grad i da voli i Budućnost, ali da je zaljubljen u Hajduk iz Splita. Išli su ljudi da gledaju Milan, da navijaju za Romu, da bodre Zvezdu i Cibonu, u Sarajevo za Željezničar da navijaju dok glas ne izgube, i sve je to u redu.
Uvijek će postojati ljudi koji će reći da Cetinjani treba da navijaju samo za Lovćen, Podgoričani za Budućnost, a Nikšićani za Sutjesku. Ali to je i suviše uzak pogled na svijet. Na nivou Italije, najviše ljudi navija za Juventus, a najmanje građana Torina navija za Juventus. To je stvar slobode, ljubavi, kontre, strasti ili neobjašnjive a legitimne naklonosti nekim drugim igračima, bojama, pjesmama ili klubu.
Zato je i sramno prozivati gradonačelnika Cetinja jer je pošao da navija za Partizan. Sa druge strane taj klub je nastao u državi SFRJ, kojoj je tad pripadala i Crna Gora. Valja to pomenuti, jer zaboravljamo i značenje naziva Partizan. Sam duh tog kluba, bez obzira na skorašnje kriminalce koji su bili u navijačima ima renome koji prevazilazi dnevnu politiku i kriminal.
Partizan je Bobek prije svega. Partizan je Milenko Savović. Divac je Partizan. Bez Duška Radovića nema Partizana. Peđa Mijatović i Duško Vujošević su Partizan. To je ono što se voli. Partizan su fenomenalni eseji Boža Koprvice, komentari Ljuba Bandovića i fore Caneta iz Partibrejkersa. Upravo Cane stalno potencira parolu koja može biti i slogan: “Partizan iznad svega”.
Klub ponekad pređe granice sporta, pređe i granice državne ili kontinent. Koliko je samo ljudi navijalo za Čikago Bulse zbog Tonija Kukoča, koliko za Sakramento zbog Divca i Stojakovića i koliko danas za Denver zbog Nikole Jokića. Sve je to normalno, što bi rekao Muta Nikolić. I treba da bude normalno.
Nikoli Đuraškoviću se može zamjerati mnogo toga, kao i uopšte ljudima koji obavljaju javne funkcije. Ali ustremiti se na nekoga zbog toga što je sa djecom otišao da gleda utakmicu, mjeriti koliko ispoljava ljubav prema lokalnom timu ili ne, je prilično konzervativan pogled na svijet.
I sport je ljubav, pa ako voli svako koga ko hoće, treba da bude i sa timovima, neka navija svako za koga god hoće. Ako pravimo od sporta isto što i od politike, mjesto za podjele i prekomjerno dizanje tenzija, onda tu nema sportskog duha. To što neko navija za klub koji nije lokalan, dokaz je da postoji neka čak i nadnacionalna magija, pa bilo da je riječ o Realu iz Madrida, Juventusu iz Torina ili na kraju Partizanu iz Beograda. Sve je to normalno.
(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije „Vijesti“)
